Konstitucija pape Leona XIII. o Pravilu Trećega svjetovnog reda sv. Franje Asiškog
Leon, biskup,
sluga slugu Božjih,
na trajni spomen
Milosrdni Božji Sin, koji se stavivši ljudima sladak jaram i lako breme (usp. Mt 11,30) pobrinuo za život i spasenje sviju, Crkvu, koju je sam osnovao, ostavio je baštinicom ne samo svoje vlasti nego i svoga milosrđa, da se dobročinstva koja je stekao uvijek istom postojanošću ljubavi šire na sve naraštaje kroz vjekove.
Zbog toga, kao što je u onome što je Isus Krist u cijelom svom životu bilo učinio bilo zapovjedio, sinula ona blaga mudrost i veličina nepobijeđene dobrote, isto se tako u svakoj crkvenoj ustanovi očituje neka zadivljujuća blagost i nježnost, tako da se jasno može vidjeti da u tome Crkva nosi sliku Boga, koji je ljubav (usp. 1 Iv 4,16). A osobita je zadaća te majčinske ljubavi mudro prilagoditi zakone, koliko je moguće, vremenima i običajima te se u zapovijedanju i zahtijevanju uvijek služiti najvećom pravednošću. I takvom se istovremenom primjenom ljubavi i mudrosti postiže da Crkva potpunu i neprolaznu nepromjenljivost nauka združuje s razboritom promjenljivošću stege.
Oblikujući ovim načelom svoj duh i um u obnašanju papinske službe, smatramo svojom dužnošću procjenjivati narav vremena onom prosudbom kojom je to pravedno i promatrati sve okolnosti, da teškoća ne bi koga odvratila od vježbanja u spasonosnim krepostima. I odlučili smo sada po ovom mjerilu preispitati franjevačko udruženje Trećeg reda, koji se naziva svjetovnim, i pomnjivo utvrditi treba li njegove propise umjereno ublažiti zbog promijenjenih vremena.
Tu smo preslavnu ustanovu oca Franje žarko preporučili kršćanskoj pobožnosti enciklikom Auspicato, koju smo izdali 17. rujna prošle godine. A izdali smo je sa željom i s jedinom namjerom da se što više ljudi po našem pozivu može na vrijeme vratiti vrednoti kršćanske svetosti. Svakako je najveći izvor i zala koja pritišću i opasnosti koje plaše zanemarivanje kršćanskih kreposti. Ljudi doista ne mogu izliječiti ta zla niti ukloniti te opasnosti drugim sredstvima nego pospješivanjem povratka, pojedinaca i cijelog društva, k Isusu Kristu, koji može do kraja spašavati one koji po njemu pristupaju k Bogu (Heb 7,25). A sada su se ustanove koje je osnovao sveti Franjo potpuno dale na obdržavanje Kristovih zapovijedi, jer njihov veoma sveti začetnik nije ni za čim drugim težio, nego da se u njima, kao na nekom vježbalištu, zdušnije uvježbava kršćanski život. Zaista, prva dva franjevačka reda, oblikovana stegom velikih kreposti, idu za nečim savršenijim i božanskijim, ali oni su dostupni malobrojnima, to jest onima kojima je Božjim darom dopušteno truditi se oko svetosti evanđeoskih savjeta s nekim osobitim žarom. No Treći red je stvoren i prikladan za mnoštvo, a koliko može pridonijeti pravednim, neporočnim i pobožnim običajima, pokazuju svjedočanstva prošlih vremena i sama stvar.
Začetniku pak i pomoćniku dobrih savjeta, Bogu, moramo pripisati što uši kršćanskog puka nisu ostale zatvorene za ove naše poticaje. Dapače, s mnogih se mjesta dojavljuje da se probudila pobožnost prema Franji Asiškom i da se posvuda povećao broj onih koji žele članstvo u Trećem redu. Zato, kao da bismo htjeli dati poticaj trkačima, odlučili smo razmišljanje usmjeriti onamo odakle se činilo da se donekle može zapriječiti ili usporiti taj spasonosni trk duša. I prvo smo dakako uvidjeli da Pravilo Trećeg reda, koje je naš prethodnik Nikola IV. odobrio i potvrdio apostolskom konstitucijom Supra Montem dana 18. kolovoza 1289., ne odgovara posve ovim vremenima i običajima u kojima se sada živi. Zato budući da se preuzete obveze ne bi mogle ispunjavati bez prekomjernih teškoća i napora, i do sada je bilo potrebno, na molbu članova, davati oproste od većine poglavlja propisa; lako je razabrati da takvo što sigurno ne može proći bez štetnih posljedica za opću stegu.
Nadalje, u istom je udruženju bio još jedan razlog koji je zahtijevao naše zahvate. Rimski su naime prvosvećenici, naši prethodnici, prigrlivši Treći red od samog njegova nastanka s najvećom dobrohotnošću, članovima za pomirenje grijeha podijelili mnoge oproste, i to prilično obilne. Namisao tih oprosta postala je tijekom godina nerazumljivija, a često se raspravljalo i o tome je li u određenim slučajevima sigurno da se radi o papinskom oprostu i kada je i kako dopušteno njime se koristiti. U ovoj stvari zasigurno nije izostao zahvat Apostolske stolice, i poimence se papa Benedikt XIV. konstitucijom Ad Romanum pontificem dana 15. ožujka 1751. pobrinuo za uklanjanje prijašnjih dvojbi; ipak ih je nemalo, kako to obično biva, opet izišlo na vidjelo.
Zato, potaknuti razmišljanjem o ovakvim neprilikama, iz Svetog vijeća zaduženog za čuvanje oprosta i ostalih svetinja odredili smo nekoliko kardinala svete Rimske crkve, da brižno razmotre prijašnje propise trećoredaca; isto tako da ispitaju oproste i sve povlastice složene u popis; kada donesu stručno mišljenje, da nas izvijeste o tome što su procijenili da treba zadržati, a što promijeniti prema prilikama vremena. Obavivši taj posao kako je bilo naređeno oni su nas izvijestili da je stare propise potrebno promijeniti i prilagoditi ovim novim običajima življenja, s ponekom promjenom nekih poglavlja. A o oprostima, da se ne bi ostavilo nikakvo mjesto kolebanju i da bi se uklonila opasnost da nešto bude protupravno, smatrali su da ćemo po primjeru Benedikta XIV. mudro i korisno učiniti ako, opozvavši i dokinuvši sve oproste koji su dosad vrijedili, tom udruženju iznova odredimo neke druge.
Dakle da bi to dobro uspjelo, da bi se širila slava Božja i jače rasplamsalo nastojanje oko pobožnosti i ostalih kreposti, mi ovim pismom svojom apostolskom vlašću obnavljamo i potvrđujemo Pravilo Trećeg reda sv. Franje, koji se naziva svjetovnim, na način kako je u daljnjem tekstu opisano. Ipak neka se ne misli da se tim činom oduzelo išta od same naravi Reda; želimo da ona ostane posve nepromijenjena i netaknuta. Osim toga želimo i određujemo da isti članovi mogu koristiti otpuštenja kazna, ili oproste, i povlastice, koji su kasnije nabrojeni u popisu, s time da se u cijelosti dokidaju svi oprosti i povlastice koje je tom udruženju ova Apostolska stolica u bilo koje vrijeme, iz bilo kojeg razloga i u bilo kojem obliku do danas bila podijelila.